Teorija postojanosti poslije smrti i čovjekove manifestiranosti se može pojasniti idejama organizacije jedne zajednice… Ne, zapravo je slično opisu cjelokupne države; sustav pravila i rutina koje mi sprovodimo i čije funkcioniranje održavamo, bez ovoga što svjesno radimo nametnutim zakonima, tog sustava – nema. To je teorija mehaničkog stroja bez duha u sebi. Sve što nas čini nas je rezultat međuovisnih funkcija koje obavljamo u svakodnevnom životu. Takvo nešto podliježe razdoru, često unesenom izvana, ali i iznutra, narušava se efikasnost odvijanja funkcija pa to i dovodi do prekida funkcioniranja. Rat, urota, destabilizacija sistema… Umjetnost imitira prirodu, pa tako i čovječnost u svojem djelovanju imitira i mora imitirati samoga biološkog sebe, jer i umjetni zakoni najuvjerljiviji su onda kada oponašaju one prirodne. Nema vjerojatnosti da netko nadmaši efikasnost prirode sa umjetnim zakonima isto kao što ni kist ne može posve nadomjestiti papir. No, možda je i sve to zabluda. Gdje je u tome naša subjektivnost? Naša samosvijest? Nije nas više koji međusobno surađujemo, već je samo jedan ja. Zašto bi, inače, sustav vodio ka takvoj spoznaji? Ne ostavlja li takva naša fizička manifestacija svoju subjektivnost iza sebe, koja se ponovno fizički manifestira neovisno o vremenu i prostoru? Nije li ta subjektivnost zapravo ideja ili prostorna informacija koju akteri, bilo prirodni ili umjetni, održavaju? Kako god da bilo, jedan od takvih sustava je država, zajednica, povijest, koja biva podvrgnuta gorenavedenom razdoru, u obliku dugotrajnog rata sa drugom zajednicom. Ona slabi i postaje krhka, degenerira psihološki, te ono vodi ka njenom konačnom slomu, možda induciranom od strane jedne njene same stanice.
Rođen sam u trećoj godini vladavine trenutnog cara. Jedno sam od rijetkih rođenih djeteta koje je doživilo dvije znamenke dobi unutar svoje obitelji. Bila su teška vremena, teško je i sad. No, ta teška vremena mi djeca većinom nismo osjetili, niti se previše obazirali na politiku i stanje na prvoj liniji. A ono tada nije još niti došlo do nas. Kako je vrijeme prolazilo, pomalo su nam počeli usađivati misli o onome što se, u sustavnom smislu, nalazi oko nas. Car je posvuda, car vas vidi, car je tu za vas i nas. I nije sasvim u krivu bilo, makar njegovo prisustvo ide utoliko koliko idu “naše” granice, a čak i tada se možemo otuđiti od njega. Postao sam privržen ljudima i zemlji oko sebe, zapravo i bez obzira na ono što su nas uvjeravali u cilju toga da postanemo uhodani dio tog “mehaničkog čovjeka”.
“Iskrvarit će.” – čuje se nedaleko glas, odzvanja u daljini
Ideja je bila, da ako država nestane, ideja o njoj živi dalje, što otvara put njenoj obnovi u budućnosti od strane nekog budućeg (ili nekih budućih) revolucionara na novim temeljima. Pretpostavljam, stoga, da je smrt onda samo rješenje privremene odsutnosti kada se nađemo u bezizlaznoj agoniji. To je i bilo opravdanje za vlastite činove.
Svoju priču započinjem kao sužanj u službi jednoga samostana, baš kada navrših te famozne dvije znamenke dobi. Roditelji, moj otac i mati, prodali su me u naletu očaja kojeg je nametnula težina situacije. Ovakav aranžman je na obostranu korist, jer nudi njima novčanu kompenzaciju, a meni osiguraju hranu i krov nad glavom.
…
(početak priče – novačenje u vojsku, tri figure idu do samostana da novače Radovana u vojsku, svađa sa glavnim)
Beskrajna je tišina ogrljena ispraznom dubinom noći. Ona je takva da labavi bilo kakve napregnute živce, te svojom melankolijom unosi čovjeku ravnodušno iščekivanje i mir. Kaos u njegovoj glavi prouzrokovan svakodnevnom brigom banalnostima najjednostavnije je liječiti prepuštanjem uma ništavnosti ovakve scene. Mrak je taj koji guta vid, ali s njime guta i sve povezane brige koje vid iznova asocijativno baca u naše mentalno polje. Gubitkom toga, zauzvrat sva druga osjetila uzimaju zamah, te postaju prvenstveno navigator u crnini koja se proteže do granica suprostavljene bijeline i svega što joj prethodi u njihovom međusobnom srazu. Dok je tame, bit će i svjetla, ako je tuga, uvijek je tu i veselje, kontrast je kroz koje se sve u nama i oko nas kreće i koji razbija onakvu monotoniju u kojoj bi svakodnevica življenja bila besmislena. Doživljaj kao takav kontrast kaosa i mira je dio požude i taj naš trenutačni mir mora nakon nekog vremena prijeći u nešto drugo, suprotno tomu ono prestaje biti dio osnovnih potreba i postaje izvor ludila. Kao što je i za očekivati, eventualno sva ta tišina biva prekinuta slabim i polaganim odjecima što se postepeno uobličavaju u daljini. O čemu je riječ? Nije riječ o lišću, jer ono ne pada u ovo doba godine, a nije ni vjetar koji bi mogao bacati vegetaciju na one ili ove strane. Ne radi se ni o udaljenijoj jeci koja nam putuje iz nepoznanice. Životinja, možda? Ipak, i tama popusti, te se počinju blago nazirati obrisi nečega što nalikuje na tri uspravljene figure koje se neravnomjerno vuku po zemlji. One povremeno iza sebe ostavljaju vrućinu koja kroz hladan zrak daje neki lagani privid svjetla. Čuju se glasovi:
-“Ne vidim gdje. Ah, još ćemo se i pogubiti! Gdje si?”
-“Čekaj, samo malo…”
Jedna od figura posegne za sobom, odakle izvuče neku stvar. Preko tih već spomenutih osjetila naziru se konkretnije radnje; čuju se zvuci prigušenog zveckanja, struganja, te naglijih pokreta koji samo intenziviraju zvukove te iznjedrene stvarčice. Svjetlo koje se posljedično stvorilo iz sad već uzdignute ruke iluminira lica troje figura. Ta iluminacija je kratkog trajanja zbog šibica koje čovjek u ovakvim slučajevima koristi spontano i bez planiranja unaprijed, no u tom se kratkom vremenu mogu razabrati detalji.
Riječ je o trojci muškaraca u srednjim godinama, nedovoljno mlađahnima da budu šmrkavci, nedovoljno starima da budu gerijatrija. Nije toliko lako razlikovati ih međusobno s obzirom da svi posjeduju isti profil frizure, odore i facijalni grozd dlaka ispod nosa. Odore su crne vrste koje na ramenima spajaju tkaninu i kožu, brkovi su jedva vidljivi i razdvojeni u sredini, a frizure su kratko potšišane. Razlika postaje izraženija tek kada netko od njih otvori usta.
-“Imam šibice, ali nitko od vas nije ponio lanternu.” – veli isti onaj s uzdignutom rukom prema kojoj plamen ubrzano klizi ostavljajući crnilo iza sebe
-“Ko bi znao da ćemo ovako dugo hodati da budemo tamo. Nisu nam uopće rekli.” – požali mu se onaj s lijeva, glas mu je naizgled dublji od šibicara. – “Jebiga.”
-“Vidi li netko od vas išta? Ikakvu kuću da pitamo?” – nastavi šibicar
-“Zakaj? Mi ne moremo imati pomoć koju drugi imaju?” – već zabrinut i nesigurni glas ovoga puta dolazi s desna. – “Ah!”
U tom trenutku svjetlo je iščeznulo, na njih je pao mrkli mrak. Ali i tišina. Nakon nekoliko trenutaka koji su uslijedlili taj mrak ponovo progovori:
-“Neka netko od vas pogleda okolo, može li se šta uočiti i vidjeti”
Prošlo je značajno vremena u kojem je taj trojac zujao uokolo sa zvukovima koračanja i lupkanjem metala nošenog na sebi, pritom tražeći skoro uzaludno makar naznaku nečega što nije tama. Gotovo toliko da će netko pomisliti da prvi tragovi ludila nisu daleko. Disanje postaje glasnije, sve veći umor mogao bi usporiti, ili čak prekinuti radnju koju ova trojca imaju za izvršiti, koja god ona bila. Čežnja im je dodavala minute ustrajnosti. Napokon,
-“Tko ide?” -odjekuje usklik kroz dubinu
Sreća je bila da su zaista naišli na tu “naznaku”, ona doduše ipak nije bila, primjerice, kuća koja bi kroz otvore propuštala svjetlo. Na njih naišao je čovjek prikriven tamom kao i oni. On ih je, nakon kraćeg propitkivanja uz upozorenje, uputio prema zaselku koje se nizalo uz uličicu obraslu raslinjem, a nalazio se iza obližnjeg brda koje je hodanjem malo dalje od početne pozicije ulazio u vidokrug. Osvjetljavanje i prigušeni razgovori su se hvatali na njih dok su prilazili, što upućuje da je kod ukućana bilo prilično živo. Onaj koji ih je doveo svojim glasom bio je sada vidljivo priprosta izgleda, definitivno čovjek tog sela. Vraćao im se svima entuzijazam, jer su odatle mogli posuditi potrepštine za daljnje putovanje i informacije koje su trebali da se usmjere, ali i uzeti nakratko odmor. Nisu više izgubljeni. Sve to vodilo je k meni, a tamošnji residenti nisu pokušavali se opirati kada je njih troje počelo raditi zahtjeve jer se naknadno spoznalo o kome se radilo i kakve posljedice po njih bi bile da odbiju produženu ruku države i pokažu neposluh. Unatoč, sve je prošlo veselo i u ležernom tonu. Čak su im i pojasnili, otvorivši se uz čašicu, da već neko vrijeme putuju, ali da su zbog hitnosti povjerenog im zadatka previdjeli pripreme. Glavna osoba koja ih je susrela u zaselku je bio neki lokalni zidar, na kojeg su se ostali naslanjali u situacijama krize ili predstavništva. Zna se kako se u grupici nađe uvijek neka osoba koja posjeduje takvu inicijativu i nametne drugima sebe kao njihovog govornika. To postiže iskorištavajući sveprisutnu apatiju i motiviran je baš uvijek vlastitim interesima da time na kraju sebi priskrbi nekakvu korist. Odvedeni su s takvim u prostoriju zgrade s lijeva usred uličice sa kućama. Korov je već izrastao utoliko što se jedan od njih gotovo spotakao na izraslinu te pao kada su se gurali prilikom ulaska kroz vrata. U tijeku razgovora koji je uslijedio za stolom trojac je saznao da je mjesto koje traže zapravo hram; jedna stara zgrada koja je u dolini služila za religijske obrede lokalne sekte, i koja je u svrhu svoje opstojnosti ulazila i u ekonomske aktivnosti radom i prodajom vlastitog uzgoja i izrade. Taj potonji dio se činio manjkavim za mjesto koje se smatralo duhovnim, a ne materijalističkim, no tko zapravo može ovisiti o donacijama, makar i od vlastitih pratioca u ovo vrijeme? Nisu bili za traćenje vremena pa nisu mogli prespavati.
Krenuli su s pratnjom koja je poznavala ove krajeve, dva mlađahna
U svoj ovakvoj hitnosti nameće se pitanje, što je uzrok njihovog putovanja?
…
Šibicar, kojeg smo prethodno definirali kao takvog, se predstavi: “Pukovnik Pelec, na službenoj dužnosti.”
…
-Što je ovo? Nemate to pravo, oni su privatno vlasništvo samostana, a ne slobodnjaci! Zakon se ne odnosi na njih!
-Izgleda da ste krivo protumačili odredbu gdine. Navode se sve mlađe osobe između 16 i 30 godina. Nije nigdje precizirano tko ulazi ili ne ulazi u opseg toga, pa se to shvaća kao svi bez iznimke.
-Onda, recite im..
-Ne, gdine, odvedite nas do njih.
-Recite im da razmotre…
Jedan od izgubi strpljenje i krene pokraj
…
Kao što su mene roditelji podvrgnuli ovom trulom stanju, država me prisilno oslobodi u naletu vlastitog očaja u potrebi za prisilno novačenje za vlastitu obranu i opstojnost.
…
Nova osoba zaposlena na dvoru. Pojašnjavaju mu se detalji funkcioniranja.
“Ajde, pokazat ću ti, dođi…”, prijateljske i primamljive riječi nadzornika išle su u paru sa pokretom lijeve ruke, koja signalizira da pođe s njim
Nadzornik povuče zastor, a ono za sebe propusti svijetlo koje na trenutak oslijepi obojicu. Očito je da prostorija ispred njih ima otvor na stropu, te je zapravo riječ o nekakvoj vrsti dvorišta. Kada su refleksivno rukom otklonili ispunjenu, intenzivnu bjelinu s očiju, ukazala im se bogata i šarolika nakupina vegetacije odmah ispod otvorenog plavog neba. Ova idila se dopunjavala laganim povjetarcem što se osjećao na obrazima prisutnih, te njegovim šumom koji je harmonizirano, gotovo kompozicijski odjekivao otvorenom prostorijom.
Nakon upijanja zatečenog, nadzornik počne:
“Znači, protokol predviđa oko pola hektara zemlje unutar palače koja služi kao parcela za davanje izvještaja. Ono zovemo — vrt. Tu je tvoja uloga i moraš redovito održavati zalijevanjem, uklanjanjem korova i tako dalje…”, počne odmahivati rukom u ritmu nabrajanja, “Jasno?”
Na to je Jivan blago kimnuo glavom. Nastupio je trenutak šutnje, a nadzornik nastavi: “osoba povjerena za posjemenjavanje dolazi nakon tebe…”
-“Posjemenjavanje?” Nije ni završio rečenicu ali mu se fraza učinila kao novum, pa ga sasiječe ponavljanjem njegove novokovanice
-“No, bacanje sjemenki na zemlju. Znaš valjda na što mislim.” odrješito mu nadzornik
“A, o kojim biljkama je riječ? Možete li navesti primjere?”
“Nisam zadužen za to. Morat ćete pitati njega o tome. Ja vam ne znam, iskreno.”
U tom trenutku je proiskrilo, ambijent ga je zbunio, te je shvatio da se odgovor na to pitanje zapravo nalazi pred njim. Zatvori oči i protrese glavu.
“Ah, zapravo, mogu provjeriti sam u vrtu. U redu li je?”
“Samo dajte.”
“Ove informacije su povjerljive i ne napuštaju tvoje mjesto rada. Bilo šta drugo ima težinu veleizdaje.”
…
(Radovan ratni zarobljenik, izvan granica carstva)
Vrlo visoke zgrade, koje idu u vis u slojevima, uzdizajući se nad zemljom. Kada razmislim, zgrade kod nas su samo prizemne. Drugdje nisam svojim očima vidio, osim u knjigama.
…
-Kako si mislio da funkcionira? Ne može se tako znati gdje se nalaziš, zato i postoje ophodnje. Nisi to znao? Makar, mrvicu drugačije je to kod vas zbog vašeg povlaštenog statusa kojeg imate zbog vrlo sretnih okolnosti u prošlosti. Reci,
-Zemlja se pali, zato je i tako teško
-Ne može vam nitko pomoći, ako si ne možete pomoći ni sami sebi
…
Otišao je do dijela punkta sa strane ceste, te počeo rukom raditi među stabljikama. Iščupao, te uzdignuo je dva žuta cvijeta, zaobljena kao da se neuspješno pokušavaju uklopiti među lišće, pomalo daje dojam pčelinje košnice. Držeći je rekao:
-“Žuti negnjili, na krivom smo putu!”
-“To je surogat?”
-“Da”
Negnjili, zanovijet, ili zlatna kiša, naznačava u jeziku potonjeg cara da se prestane s onime što se radi. Onaj kojih je položio u zemlji prilikom sezone posjemenjavanja zemlje znao je da s ono koristi kao dio predviđanja grešaka u uputama i naredbama. Nije savršen car. No, u ovom slučaju, bili su nadmudreni oni.
-“Šta sada”?
-“Sada se vraćamo natrag na onom križanju gdje smo zadnje imali potvrdu i punkt, te odandje uzeti drugi prolaz preko daljnjih uputa koje dobijemo. Osim ako ti nemaš bolje instinkte pa da ne potratimo vrijeme?”
“Ne može li to ovdje, na ovom punktu napraviti?”
“Ne, bliže je onomu, tako se to tumači. Osoba koju ovimo zna punktove, pa dosjetljivo zaobilazi, krati i kupuje vrijeme na ovakav način. Uskoro bi mogao biti izvan granica… i dosega.”
Slušao sam i upijao informacije, kimajuči glavom. POmalo i meni postalo ponavljajuće
“Što se očekuje, mislim, u smislu biljaka?”
…
Nakon vojnog otpusta, našao sam se u dosad rijetko viđenoj situaciji; mogao sam ići gdje hoću. Očigledno ne u samostan. Osjetio sam čari slobode, ili možda samo većeg kaveza, ispružiti udove i okusiti veći obujam
…
{Budući surogat}
-Što čitaš?
-Ono što mi je otac rekao da čitam
…
U svojim ranim godinama, dok je još uvijek u svojoj posve ljudskoj formi, surogat biva podučavan zanatu vođenja carstva, načina detekcije, jezika zemlje i vegetacije i upoznavanja sa strojem. Glava mu se puni informacijama, da kada mu biva odsječena i odmah postavljena na uzvišenu sekciju stroja, nabijena na štap, gdje se život ponovo udahne nakon kratke smrti, ona preuzima ulogu živog kontrolora za tekućinu i zemlju carstva. Takva glava, koja sadrži sve te informacije u sebi, njoj odstrani se onaj nebitni dio. Ili kako reći skrati se. Nabijena na štangi,štapu stroja se postepeno kroz vrijeme stapa i postaje dio stroja, na kraju posve umirući. Rečeno je da mora postojati direktna veza mozga sa strojem, a dio na kojem se spaja je malen. Time uobličuje tekućinu i sve u njoj mislima. Odsječen je od vanjskog svijeta i misli mu postaju tekućina. Takvo tijelo bez glave se baci u tekućinu i razrjeđuje.
Glava zaista izgleda izobličeno i van proporcija ljudske glave. Vjerojatno je riječ o efektu postepenog stapanja tkiva sa štangom na kojoj se nalazi. Doduše tragova raspadanja – nema, kao što bi netko pomislio. Živ je, ali više ne funkcionira kao čovjek. Ta uloga je povjerena samo članu carske dinastije, jer je povjerenje u njemu. Inače, kako znati da je ono što prenosi istina?
Komunikaciju glava vrši time da akcelerira rast biljaka čije sjemenje je posijano, ovisno o vrsti i poziciji, te one predstavljaju svojevrsni kod (tajni jezik) koje “vanjski” akteri čitaju. Ovo vrijedi ako je zemlja infuzirana tekućinom stroja i povezano. Surogat kroz tu zemlju “osjeća” korake i sve što ostvari kontakt s zemljom. Zemlja se rova i vadi, miješa se sa ekućinom u posebnoj posudi, i vraća natrag. Time se svijest surogata proširuje.
Stajao je okrenut leđima u trenutku spuštene glave kao da biva zaokupljen mislima. S lijeve ruke visi preko kose druga glava koju od mjesta odsječenosti prati trag krvi. Prekine se mirovanje, podigne obje glave, drugu natakne na šipku kad joj priđe.
“Vidjet ćemo, reagirat će”
Primi mu ruku te potezom prisloni uz lice koje je visjelo s šipke, s poluotvorenim očima i ustiju.
-Toplo je…
…
(unutarnja percepcija surogata)
Čista bjelina, poput papira koji očekuje nekakvu tamninu ili kontrast, ispisanu možda kistom ili nečim sličnim. Ono je možda samo metafora za nečije stanje uma i unutarnju moždanu percepciju. Vidi, na bijeloj podlozi vidi se crni oblik, zapravo dva! Riječ je o otisku dvaju cipela, nedaleko su različiti oblici koji se ne mogu odmah raspoznati.
…
-“Iskamčio je oči, kao varen zec, dok su mi ruke bile oko njegovog vrata”, ruka, kao da nešto drži prema svom licu
…
Ćelavac, krupnih očiju vrlo intenzivna i katkad oštra pogleda, čija odora sugerira visoku hijerarhiju, ali i muskulaturu ispod, nalazio se u sredini ispred već postavljenog šatora. Isprva nije bilo jasno što je točno privlačilo ljude da se okupe. Stražari su priječili da se itko približi. Taj ćelavac je klanjao pogled sa nečega, kao rubovi stolice, vitka iako autoritativno postavljena figura je bila odmah nasuprot nekome ili nečemu, a nije mi vidljivo sa pozicije.
U staklenci na obližnjem stolićku plutao je objekt u prozirnoj tekućini za koju bi svatko pretpostavio da je voda. Organ vađen iz očne šupljine se okretao i plovio, počeo sam povezivati stvarnu prirodu scene.
S druge strane sjedio je —, bez oka
…
Scena ga je uhvatila nepripremljenog, neočekivano, iznenada… U šoku nije mogao bježati.
…
Ćelavac priđe mu, sagne se, lica par milimetara udaljena jedno od drugo i dobaci:
-“Vidiš da te ljudi gledaju. Dobro je, vidjet će tvoj primjer da nitko od njih više ne pokuša ono što si ti pokušao raditi.”
…
-“Care naš, živio, itekako…”
…
-“Bez brige, neću te ubiti.” Signalizirao je u smjeru desna sebi naginjanjem glave. “Zato i on služi da te održi živim”
Pogledao je mizerni bijednik ležući u potopu na stolici sa preostalim svojim okom u tom smjeru, vidio osobu u krpama, te instrumente pokraj, to je bio medicinar, nekakav liječnik
-“Mučit ću te do toga da ti um pretvorim u kašu, ali neću te ubiti”
Stolica sa njim je unesena u šator, prati ju ćelavac, šator se zatvara
…
Nije mogao ništa poduzeti, vidi što mu rade, šta se događa, a gledanje sve više i više nagomilava paniku i gađenje u njemu. “Bio je dio nečega protiv cara” čulo se iz gomile koja se okupila.
“Dolaze i po tebe” unutarnji monolog mu je ponavljao ove riječi dok je utrnuo od spoznaje da je ovo kraj. Opet je htio otići u ono melankoliju isčekivanja dok je gledao u prazno i dok se stanje ne promjeni u smrt, zaboraviti tokom tog vremena gdje se nalazi, no sve to je potisnuo šok i krajnja ozbiljnost situacije.
Sad će, skoro, sve oko mene se urušava. Točke crnila pomalo pokrivaju točka po točka sliku koju vidim. Disanje je već odavno neregularno i vrtoglavica se nazire.
Držao je dah povremeno, srce skočilo svaki put kad mu se netko od stražara približio, očekujući da će i on biti trajno uklonjen, samo da bi se mimoišli. Slučajevi su prolazili i prolazili, no to se nije dogodilo. Isprva nije vjerovao da baš on predstavlja jedini propust, te da je izmakao smrti i carevoj odmazdi. Nekako je uspio izmaknuti surogatu. Ostalima nije suđeno, ubijeni su na zatečenom mjestu, katkad pod mukom.
Uhvatila me panika, teturao sam u tom utrnutom stanju, vid je gotovo posve tama, ali se prepoznaju bijele linije objekata tokom kretanja. Oči i dalje bilježe promjenu svijeta oko sebe. Toliko sam bio pod afektom da sam u iščekivanju smrti pribio usne uz vrh boce koju sam imao pri ruci, ali ne za sebe. Prepustio sam se alkoholu u nadi da će mi trenuci smrti biti ublaženi. To se nije dogodilo, dogodilo se samo da sam izgubio svijest, a i memorija je bila isprekidana. Alkohol nikada nisam uzimao, niti otpao pod njegov ovisnost.
Kako? Gdje je bio propust? Javilo se i ovo pitanje sada.
Bio je još jedan —
…
Ćelavac se zadere:
-“Koji kurac!?”
Okrene se prema medicinaru
-“Dopustio si da umre”
…
Ubio se, nije otkio mene
…
Car je zbog ovoga incidenta postao paranoičniji, postalo je gore
U toj situaciji razmišljao sam da se sam ubijem, ipak. Da počinim samoubojstvo trebalo je uvjerenje i razboritost, koju nisam imao. Ljudi oko mene počinju primječivati moju nestabilnost, bilo emocionalnu, psihološku, ignorantni o tome šta sam prošao i šta prolazim. Najednom sam posve samcat u agoniji pritiska kojeg sam prethodno dijelio sa drugovima i urotnicima. Težina mojih koraka postajala mi je sve teža i teža, pritisak je ogroman.
Na rubu čitavo vrijeme, razmišljam priliku kada ću.
…
Ponovno uhvaćen – ratni zarobljenik – izvan zemlje
Prepoznaje me lice: -“Opet!? Opet?” Velike oči, počinje se smijati, vidno u dobrom duhu. Prepoznajem ga.
…
Ludilo koje je zahvatilo cara učinilo je da se kod iluzije u kojoj smo svi živjeli počinju nazirati pukotine. Realnost vlastitog jada i situacije kojeg oni normalniji vide, te kako se drugi izobličavaju u mentalnoj degeneriranosti samo kako bi kod sebe i dalje održavali iluziju jer ono drugo niti ne podnose. Ti koji tu iluziju održavaju na takav način su davali onu najjadniju sliku vrlo spore agonije i mučenja. Ništa kao ne znaju i ne vjeruju, ali se vidi na njima šta im sve zapravo radi… Sve je to iluzija prosperiteta, koja je napuknula, i raspada se.
Svatko pronalazi sreću, pa i u takvome nečem. No što kada nečija destrukcija i nestabilnost daje uvid u onome iza?
“Želim sudjelovati, pomoći ću vam” – prilika da se vratim na put, da barem otklonim dio pritiska. U kotlu sa
{Netko je lažno proširio glasinu da će ljudi u očaju predati grad. Paranoičan, degenerirana uma, car je naredio sveopći masakr stanovništva tog dijela zemlje. Surogat nikakva sumnjiva kretanja nije “dojavljivao”. Ironično, ovaj je čin careve paranoje i okrutnosti bio katalizator u fermentaciji prave urote u kojoj sam sudjelovao. Riječ je o operaciji koju su pokrenuli određeni akteri u vojsci, te sam postao dio toga jednim dijelom preko svojih drugova tamo. Zapeo im je za oko kritični komentar kojeg sam iznio o vlasti u naletu bijesa, pa sam bio jedan od onih kojima su se povjerili. Ljudi su počeli strahovati možda još više od onoga što ih čeka van granica. Postali su svjesni da su već zarobljenici i robovi nečega što bi zapravo trebao biti njihov ponos. Svoje smo aktivnosti prijavljivali i javno disipirali kao zbor geografije kako bismo prikrili stvarnu prirodu vlastitog okupljanja, koje ne može izmaći detekciji surogata. Metode carstva su se prethodno bazirale na “sumnjivim” obrascima kretanja kako bi detektirali sumnjive poslove, nakon ovoga našeg performansa, postrožena su pravila kontrole mimo surogateve sveprisutnosti u praćenju koraka. Ideja je bila jednostavna; svrgnuti i zamijeniti cara nekim stabilnijim, sestra cara je jedina opcija bila, nakon promišljanja, jedina je, sposobna je. Ubijemo ga, ili maknemo, i otvorimo joj put, i samo će sve doći na svje mjesto, bez ikakve interakcije s njom, plan je bio. Urota je dakako eventualno bila otkrivena i ugušena, ja sam izmakao ruci koja je okrutno i već panično oduzimala živote u odmazdi, imao kontakt sa drugim koji je preživio, počinio samoubojstvo i sam razmatrao samoubojstvo te u neku ruku nastavio urotu samostalno u kotlu sa — neprijateljskom vojskom, sa kojima sam prethodno stupio u kontaktu kao zarobljenik. Vojno djelovanje savršeno je poslužilo kao izgovor za odlazak izvan zemlje. Car je zbog otkrivene urote postao luđi, paranoičniji i izraženije okrutan i napasan, nepovjerljiv prema drugima. Posumnjao je da je i sestra bila dio toga, iako nije, pa se iskaljivao na njoj. Ovoga puta sve je moralo ići u prah, ne srušiti samo cara već i sve ostalo. Tako je bolje. Nema agonije.}
…
“Ne možeš izgraditi kult ličnosti oko nečega što vizualno ne odudara od glave nabijene na kolac, otud naziv Surogat. Tko će izlaziti pred puk?”.
…
“Ne možeš ništa kopat niti postavljat jer će surogat to odmah detektirati. Zemlja je kao njegova koža, kao živci povezani s glavom. Naravno, to je sve još izraženije u njegovom slučaju. A biljke poput dlaka rastu iz te emlje, naravno s puno većom kontrolom šta raste i koliko brzo.”
…
Išla je spavati, kao što je zabilježio, ali se nije nikad digla nakon toga. Stražari koji u došli vidjeli su prazan krevet. Postupnom analizom i istraživanjem zaključili su da je pobjegla skočivši s kreveta na stol kroz prozor, popela na kuću, a onda skočila najvjerojatnije u vagon koji je slučajem prolazio i koji je još većim slučajem sadržavao tkaninu i ruho koje je ublažilo pad. Na taj je način pobjegla izbjegnuvši detekciju. Na kojoj lokaciji je ponovno položila noge na zemlju nije sasvim jasno. Puno ljudi spava u kočijama, a vidljivo je negdje promijenila položaj kako bi zametnula trag. Osigurala je da nema svjedoka njenom skoku.
Najmanji trzaji objekata dok su priljubljeni uz zemlju mogu upućivati sumnju na nju, nije odmah vidljivo, ali dovoljno za kupovanje vremena.
U tome je stvar, previše se naslanjamo na ovakav sustav surogata, da nemao rute i stacionirane vojnike posvuda da vid svojim očima. Nije dobro uhodano, ne poznaju puteve
…
-Maknut kontrolora? Time ćeš faktički ubiti surogata.
-Praktično je i mrtav desetljećima, smatram da bi ono što je potrebno da postane ovo moglo biti smrt u neku ruku.
Kotrolor, to jest um, mora biti vrlo blizu konekcije, njegov mzak mora biti blizu da bi uspjelo. Drugačije ne može.
…
Bizarno, javno je proklamirano da odbjegli “urotnik” izađe, i da će dobiti pravično suđenje. Očajnički je očekivati da će se netko, a kamoli osoba koju traže ovomu odazvati Vidjeli su da je napavljen propust, te da neće raditi onakvu grešku koja je ostale stajala glave. Očaj, jer su urotničke snage unutar sebe sada u kotlu sa vanjskom silom.
Koliku štetu jedan može napraviti? Neće se izdvajati iz svoje dnevne rutine, koraci su usklađeni s drugima. Neće napraviti tu grešku, sada zna.
…
“Svi podržavaju cara”
“Tako ti se čini jer se okružuješ istomišljenicima, a ostale potiskuješ podsvjesno”
…
“Znam da ako i kad prijeđeš na drugu stranu, obje strane će te smatrati inferiornim”
Bazilej – skraćeno (uređuje se)
Roditelji su me prodali kao roba kako bi mi osigurali trajni krov nad glavom, a sebi novac za daljnje preživljavanje u teškim trenucima u kojima su se nalazili. Od trenutka kada se ta razmjena dogodila nisam ih više ponovo vidio. Mjesto mog daljnjeg boravka bio je hram za kojeg sam vršio različite fizičke aktivnosti u svrhu gospodarske funkcije kojim se hram bavio, ne samo onim duhovno-religioznim. Ipak u teškim vremenima i ovakvo mjesto pribjegava teškom materijalizmu koji mjestimice kao ovdje prelazi u nemoral. Nakon što su godine i godine prolazile i nagomilavale se, a ja se sasvim priviknuo na svoje ograničeno stanje vezano uz instituciju, posve lišen znanja o vanjskim dogodovštinama, dogodilo se to da su jednog popodneva došle po mene tri osobe. Meni posve nepoznate, izgleda da su bile vezane uz vladarsku ruku koja je zakonski tražila mlađe osobe za novačenje u vojsci. Nas četvero koji smo bili tamo smo pošli s njima, prilikom čega je glavni upravitelj (koji je dotad sve nas nadgledao) dao protest tvrdeći da pripadamo njima, da smo privatno vlasništvo. Pokušavao je i diplomatski dogovoriti s njima nekakav kompromis, ali sva upornost mu je bila uzaludna. Novi zakon se morao provoditi. Tom su me prilikom tražili ime, s obzirom da su me znali samo po tome da sam bio tamo, a dao sam im “Radovan”.
Tako sam se izmjenjivao od ruke do ruke u svojim ranim danima. Vidljivo mi je bilo, kada sam uzimao hladan metal i stavljao tešku odoru meni posve nepriviknuto za svježe stečenog vlasnika, da je bio stjeran u kut. Vršio sam stražu na određenim točkama na granici carstva, gdje sam gledao paljenje zemlje u prostranstvima koja su se meni sučelice protezala u beskraj. Naša uloga je bila obrambena, a ne ofenzivna, što smo i radili uspješno. No svi smo imali osjećaj da je naš trud dugoročno uzaludan, da je zapečaćena sudbina nestajanja i propasti ove države. Stjecanjem ovakvog iskustva nepredvidljivosti koja je u suprotnosti sa opetovanim fizičkim poslovima koje sam obavljao prije toga, dobio sam određenu oštrinu, fokus prema okruženju, a time mislim kroz napetost ali i ozbiljan rizik koji se javljaju ne samo na bojnom polju, već i u hijerarhiji koju valja pročešljati kako bi se snašao za vlastite interese. Smrt mi postaje svakodnevica. Nakon obavljenog posla, ukoliko doguram do toga a i dalje dišem, bio sam slobodan, to jest, slobodan dok me država nije tražila ponovno uslugu i da dok od nje ne dobijem poziv za daljnje držanje linije. Nisam se vraćao u hram, oni su me nacionalizirali i učinili me naposljetku slobodnijim. Slobodniji ovdje često znači samo biti u većem kavezu.
Tokom te vojne službe uočio sam nešto neuobičajeno, nešto o čemu nisam čitao u knjigama niti je sasvim u skladu sa onime kako sam podučen o tome kako svijet funkcionira. Naime, visoki časnici često su se služili vegetacijom koja se nalazila uz puteve kao orjentir, pa čak i kao izvor informacija o kretanjima i okolnim zbivanjima. Zbir biljaka, različitih korova, cvjetova i paprati koje su bile poredane u određenom redosljedu, pa su se mogle isčitati? Mislio sam da je takvo nešto nemoguće, ali nam je rečeno da nas netko uvijek gleda. Da je car uvijek uz nas.
Kasnije nam je rečeno da je zemlja oko nas pomiješana s nečime, nešto čiji se izvor nalazi daleko odande gdje izvršavamo i provodimo operacije. Ono je, naime, u samoj carskoj palači. Ovo je potaknulo izrazito zanimanje za način uprave i funkcioniranje sustava obavještavanja u centru kojeg se nalazimo, te protoka informacija koji tuda prolazi. Racionaliziramo ono što se racionalizirati ne može. Kako možemo ovako brzo reagirati, kako informacija dolazi do nekog visokorangiranog činovnika bez da mu je bez ičijeg prisustva ta informacija vokalizirana? Netko mu “je” rekao, netko mu je i morao reći, a taj netko mora znati za nas i ono što se događa.
Sve je odjednom za mene postalo čudo, a daljnjim propitkivanjem doznao sam da itekako postoji taj “netko”. Ustaljeni naziv u općem narodu je “bog ispod”, neki među nama nižerangiranim vojnicima ga zovu “podzemnim gospodarom”. Službeni naziv na dvoru je car surogat ili skraćeno samo surogat, jer u mnogim poslovima upravljanja zamjenjuje samog cara, onog koji govori i hoda kao i svi mi. Tako ću ga i ja oslovljavati nadalje. Oko njega se ne vrte samo naša vojna hijerarhija, obavještajni sustav, infrastruktura, već i čitav obrazac urbanizma i gradnje. Naime, zbog njegove krajnje nadrealne situacije gotovo sve građevine su napravljene tako da budu isključivo prizemne, postoji samo jedna etaža i osobe se ne mogu uzdignuti iznad zemlje. Ima iznimki pod strogim fizičkim prisustvom aktera carske krune, ali je uglavnom svedeno na administrativne zgrade u uskom središtu. Tako je uostalom sasvim uobičajeno kod drugih, i onih kojima smo i sada izloženi napadima. Zgrade su čitav labirint prolaza i zavoja u kojem se neupućena osoba lako pogubi.
Moram se zapitati imam li empatije prema njemu, prema osobi koju je snašlo ovo, pa makar dijelio krvno srodstvo s onima koji upravljaju zemljom već stoljećima. ‘Zašto ja?’ pitao bi se on u nekoj hipotetskoj situaciji koju si zamišljam sada u toku misli. Surogat nema interakciju s vanjskim svijetom kakvu bi htio imati, kakvu drugi imaju. Percepcija mu je svedena na platno na kojem svi mi hodamo i ostavljamo njemu trag crnila za razmatranje. Kao usamljena glava čiji su živci izvedeni van i utkani u zemlju pa svi praktički hladnokrvno gazimo po njemu, sve dok on sam nema mogućnost zemaljskog ugođaja i osjeta. Da li je agonija, kada našu svijest proširiš ali svedeš na obavljanje usko definirane funkcije? Kasnije sam dobio odgovor na ovo pitanje: ne, on je oduzet od trenutne situacije i raspada kojeg provodi jednako raspadnuti um njegova brata. Agonija koju mi osjećamo je višedimenzionalna, pa je i bol još produbljena. Svjestan je on toga, naši koraci, ono što je priljubljeno uz zemlju svašta odaje.
Ta skalamerija na kojoj je, nekakav spomenik posvećen čistoj morbidi na čijem vrhu štapa, nekakvom jarbolu visoko uzdignuto visi ta glava, sa svom kožom i napola otvorenim očnim kapcima odajući naizgled nesvjesnost prema nama. Tako izgleda danas kao i desetljećima prije kada je postavljena, ipak sada izobličeno. Praktični konac života osobe podvrgnute tom tretmanu obezglavljeno tijelo je bačeno u tekućinu ispod, gdje je bilo razrijeđeno i postalo njen sastavni dio, a glavi bude udahnut nov život preko tog stroja postajući kontrolor istog. U blizini svega toga je vrt koji služi za obavještavanje samog cara, preko kojega car izdaje daljnje naredbe i surogat time preko tog vrta tu svoju proširenu svijest stavlja bratu na raspolaganje. Takav odnos je odlučen i odlučuje se među carske obitelji već stoljećima otkad je stroj došao u njihove ruke. Vrtlarenje u neku ruku postaje neka bizarna vrsta obavještajne službe i krajnje osjetljiv posao za carstvo. Stroj koji je nekako oduvijek bio među nama, ali ljudi nisu sigurni za njegovu provenciju, odakle je oduvijek nije sasvim razjašnjeno.
Kažu, djeca na dvoru rukom prođu kroz to montirano lice, uzme se rukica i usmjerava kližući prstima kroz obrve i obraze do čeljusti da bi vidjeli toplinu i da je ono zaista živo. Uvjeravaju ih da je to naš čovjek koji djeluje za nas i našu dobrostivost. Sav naš teritorij je njegov vid.
Djeca se koriste i u sezoni “posjemenjavanja”, tako je ja nekako zovem ali stvarno ime ne pamtim, a ono je period u kojem se uzimaju različite sjemenke široke varijabilnosti i oblika, grabe se kao rukohvat iz velikih platnenih vreća, te se rasipaju po zemlji koja je prethodno tomu omekšana usitnjavanjem raznim alatima. Tradicija je to koja je prerasla u neku vrstu hodočašćenja, jer naš surogat je taj koji zemlju na osnovi ovoga čini plodnom. On prijelaz iz sjemenja u zelenje čini trenutnim, nešto što se doživljava odmah i to baš kroz one sjemenke koje on odabere. Takav je uglavnom doživljaj njega od strane većine populacije, tako njega shvaćaju i jedino mogu shvatiti.
Zna se da su kompromisi u kriznim situacijama uvijek ključni, idealisti koji posežu za vlastitim osjećajem moralne superiornosti imaju zamagljen pogled na situaciju te nisu sposobni previdjeti gdje to što rade zapravo vodi. Takva nerazumna politika uzrok je pada mnogih tokom povijesti svega onoga što je znano. Recimo, car nikakve kompromise ne postiže sa onima sa kojima se ovim putevima bacamo u koštac, a to nama drastično otežava jer galvanizira neprijatelje na bojnom polju kada mu daješ do znanja da se sa tobom ne može urazumiti. Tako car sebe na kraju tjera još više u kut. Posljedice toga kuta osjetit će i građani ove zemlje na svojoj koži, a upravo ono je pokretač čitave ove priče.
Dogodilo se da je netko lažno proširio glasinu da će ljudi u očaju otvoriti vrata i predati jedno utvrđenje koje se nalazilo na dan hoda od granice, zapravo vojne krajine odakle smo mi čuvali stražu. Ne zna se tko je taj koji širi takvo nešto, prateći riječi od osobe do osobe neće polučiti rezultat da se do korijena toga dođe; nije iskreno ni bitno. Ali je baš to bila iskra koja je istjerala na otvorenom ono najružnije i najtrulije što se skrivalo i svo ovo vrijeme pod figurativnim platnom normalnosti. Već na vrhuncu paranoje do tada, dok mu se psiha urušavala, car je naredio nešto što je zapanjilo mnoge i nešto o čemu se i dan danas dvoji što se takvom mentalnom sklopu mota po glavi. Ta glasina, odakle god je došla, a ništa živo iza nje nije moglo ostati, ovoga puta je okrenula naređenje protiv građana. Surogat nikakva sumnjiva kretanja nije “dojavljivao”. Prvi put sam čuo za to kada su neki ljudi ujutro dolazili, panično i u trku, govoreći da se nešto dogodilo iza nas, pomislili smo da je neka manja eskadrila ubrzano prošla mimo nas i upala duboko u državu. Mi smo zaduženi da odbacimo takve nasrtaje, i ta teorija je naknadno otklonjena jer onaj koji je bio tamo je naknadno posve nestao, iščeznuo, kako se ispostavilo. Nas su držali u mraku, naša ćelija nije bila u poziciji da bude prioritet da se njoj nešto kaže o ovome. Nismo mogli napustiti obvezu držanja straže, barem ne u trenutku kada je informacija o događanju došla do nas. Izmjenjivali smo se postepeno dok moja zamjena nije došla, a ja pohitao negdje oko podneva prema mjestu kao i drugi prije mene.
Svatko tko je došao zatekao je mjesto pustim, bez ičega ili ikoga unutar samih zidina. Da netko vidi što se dogodilo morao je zaobilaziti glavni ulaz i tek tamo iza vidjela se jama. Netko je imao čak i vremena da napravi iskop i prenese tijela iz koje je prethodno izvučen život. Onaj koji je to napravio nije diskriminirao po dobi i spolu, a svi oni sada leže zajedno u pogrebnom stanju kao klada koju gomilamo pred zimu pokraj kuće da dobijemo toplinu. Glave manje i veće, oči kao da je u njima funkcija maknuta a one postaju kao u lutkama da gledaju ništa. Izopačeno je bilo to što počinitelji sad očigledno nisu bili u žurbi, čitava stvar djeluje uredno za masovno ubojstvo, ništa nije oduzeto u nastambama unutar utvrde. Masakr je dio nečega sistemskog i očekivanog, a aktivnosti unutar nastamba su bile naglo prekinute, sada su samo muk i šutnja.
Naravno, mi smo tražili putanju i tragove koji vode od te grozne scene ispitivanjem svjedoka, kad je niotkud došlo “rješenje” ovog misterija. Ubijeni su od carske garde, uže jedinice koja obnaša funkciju tjelohranitelja vladara. Rado su službenici vezani izravno uz dvor otkrili “vijest” da su oni nevjerni i pomutljivi dobili sud, no ipak se vidjela određena suzdržanost jer ni oni nisu bili posve mirni sa time. Tenzije koje je ovo uzrokovalo bile su enormne, nitko ništa nije rekao dva dana, ali se vidjela prešutna nevjerica i nervoza na licima onih koji tu djeluju.
Ironija je bila takva da je ovaj čin vrlo nagle reakcije na sasvim lažnu dojavu postao katalizator u fermentaciji one prave urote čiji sam sudionik postao u narednim vremenima. To je nešto čije je izvorište bilo u već postojećem nezadovoljstvu unutar vojnih redova onih koji snose posljedice politike onih gore, imao sam poznanike među njima ili preciznije vezu preko koje sam upao u taj krug ljudi. Zapeo im je za oko kritični komentar kojeg sam iznio o vlasti u naletu bijesa, pa sam bio jedan od onih kojima su se odlučili povjeriti. Neki ljudi koji nisu očajnički sebe zavaravali su počeli strahovati možda još više od onoga što ih čeka van granica. Ovo im je dalo spoznaju da su zapravo zarobljenici nečega što bi trebao predstavljati jamac njihove slobode. Ludilo koje je zahvatilo našeg dragog vladara učinilo je da se kod iluzije u kojoj smo svi živjeli počinju nazirati pukotine. Realnost vlastitog jada i situacije kojeg oni normalniji vide, te kako se drugi izobličavaju u mentalnoj degeneriranosti samo kako bi kod sebe i dalje održavali iluziju jer ono drugo niti ne podnose. Ti koji tu iluziju održavaju na takav način su davali onu najjadniju sliku vrlo spore agonije i mučenja. Ništa kao ne znaju i ne vjeruju, ali se vidi na njima šta im sve zapravo radi… Cirkularna logika koja nalaže da kada kontroliraš obrazovni sistem i propagandu, time artificijelno siješ vlastitu podršku kroz neznanje i ispiranje mozga. Sve je to iluzija prosperiteta, koja jednostavno mora napuknuti, i u tom svom napuknuću propušta naznake iskrenosti. Nije ni meni bilo lako. Svoje smo aktivnosti prijavljivali i javno razglašavali kao zbor geografije kako bismo prikrili stvarnu prirodu vlastitog okupljanja, koje ne može izmaći detekciji surogata. Zaista uvijek vidi gdje smo kao i otisak naših otplata, ali ne i ono što zapravo govorimo. Geografija poslužuje kao dobar izgovor jer Metode carstva su se prethodno bazirale na “sumnjivim” obrascima kretanja kako bi detektirali sumnjive rabote, nakon ovoga našeg performansa, postrožena su pravila kontrole mimo surogatove sveprisutnosti u praćenju koraka. Ideja je bila jednostavna; svrgnuti i zamijeniti cara nekim stabilnijim. Sestra cara se učinila kao najbolja opcija, nakon promišljanja. Jedina je. Sposobna je. Ubijemo ga, ili maknemo, i otvorimo joj put, i samo će sve doći na svoje mjesto, bez ikakve interakcije s njom. Takav je plan bio.
Nitko od nas nije mu mogao prići u tom trenutku, potrebno je bilo na neki način izvući ga iz palače na otvorenom. Jedna mogućnost koja je padala na pamet jest tražiti što veću angažiranost dvorske garde na bojišnici pozivajući se na oskudice s nadom da će to natjerati ili povući i sam dvor da izađe i više se uplete i približi vojsci, a da će to otvoriti prilike. Na kraju išlo se u tom smjeru djelovanja. Nakon raspitivanja i propitkivanja nizali su se dani, te s njima prateći događaji koji su naslućivali da će se stvari stvarno voditi u tom smjeru. Čak i glasine da će car možda osobno doći u inspekciju, da digne moral vojnicima. Ostaje pitanje detekcije i posljedica ukoliko jedan od nas tokom tih trenutaka priđe i okonča ga. Pitanje detekcije hoće li sve zaista pasti na svoje mjesto bez naše žrtve? Sve je napredovalo prema tomu da se to pitanje zaista i postavlja. Imao sam i ja svoju ulogu u tome; odlučeno je, to jest odlučili su uglavnom drugi da ja budem prebačen u ofenzivu na bojišnici u svrhu ravnomjerne raspodjele da imamo što veću pokrivenost.
Jednog dana okupili su se ljudi oko jedne točke u gradu gdje se nalazio neki dužnosnik, a ja bio prolazio tada noseći zalihe u vojni konvoj koji se pritom spremao za putovanje na granicu. Znatiželja, a vjerojatno i obveza da budem u toku sa onime što se događa su bili bolji od mene pa me privuklo da vidim čemu takvo zanimanje. Kada sam se provukao kroz gomilu i izbio na gotovo na prvi red, odsjaj sa jedne ćelave glavurde me je zaslijepio na trenutak. Intenzivan i gotovo izluđeni pogled je prolazio prvo kroz duljinu reda a onda se spustio niže. Stajao je taj već spomenuti ćelavac ispred okrenutog stolca na kojem je netko sjedio, a odjeća mu je odavala visoku pozicioniranost u vojnoj hijerarhiji. Poručio je kratko i jasno tom nekomu, kojeg nisam vidio o kome se radilo, da ga kao neće ubiti. Signalizirao je onda na liječničko osoblje u neposrednoj blizini i dodao da bi ga ona održavala živim. Tu misao zaokružuje objelodanjujuće užasnom tvrdnjom da će ga mučiti dok “mu se um ne pretvori u kašu”. Sada me počela hvatati panika, sumnjam da je taj koga ne vidim možda netko od nas!? To je potvrdila gomila nekoliko trenutaka kasnije, dovikivale su se riječi koje sam povezivao sa vlastitom situacijom, panika je prerasla u nevjericu i zatečenost. “Dolaze i po tebe” ponavljao mi je unutarnji monolog opet i opet, a srce skakalo kad god mi se netko, bilo tko, netko u odori ili bez prilazio, da bi me na koncu ipak mimoišao. Osoba na stolcu je uzdignuta i odvedena u šator a za njegovim repom pratio ga je ćelavi grubijan. Oko izvađeno iz očne šupljine je plutalo u staklenci u neposrednoj blizini, ispunjavajući maštu najgore vrste o detaljima događaja. I ako ništa ne zna, pretpostavi da zna, pa to koristi kao izgovor da mu naudiš. Zatvorena boca alkohola koja mi je u svo ovo vrijeme ležala u ruci, a ja nisam još primijetio da ju još uvijek držim zbog sada sveprisutnog delirijuma, postaje puno primamljivija. Iščekujući smrt nastojao sam ju otupiti ako me zateknu pod efektom iste, te ublažiti taj prijelaz u ništavnost. Lokao sam kao nikad prije ni izbliza, kašljao i pokušao forsirati bocu kroz taj kašalj, eventualno je crnina postupno oduzimala vid, ali i pamćenje. Probudivši se idućeg jutra zatekao sam se živog. Urota je dakako bila otkrivena i ugušena, nije isprva bilo jasno što nas je odalo. Čini se da je presudan bio dan u kojem sam izostao, baš taj dan kada sam donosio bocu, jer je na upravo tom kretanju kod nas drugih surogat detektirao “na vrijeme” neke sumnjive radnje. Unatoč mogućoj pomisli da moj izmak predstavlja sreću, našao sam se u najtežem položaju, a careva paranoičnost ovoga puta je urodila plodom i opipala nešto što jest prisutno. Ja sam izmakao ruci koja je okrutno i već panično oduzimala živote u odmazdi; za sud, čak i onaj nepravičan, nije bilo strpljenja. Okolina je, dakle običan puk, kao opravdanje za to samo priželjkivala moju smrt, to sam dobivao kad sam pričao sa drugima da dobijem informacije o tome šta se dogodilo i saznao da ne samo da ne postoji podrška, već se čvrsto stajalo uz carevinu. I oni u tvrđavi zaslužili su umrijeti kako čujem, iako znamo da glasine o njima nisu istinite, ljudi odlučuju vjerovati samom činu onih iznad i samo to im predstavlja krajnji dokaz.
Bio sam u kontaktu sa još jednom drugom osobom koja je igrom slučaja izmakla kao i ja. Bio je neko vrijeme jedina točka koja mi je moral držala čitavim u idućim danima. Svaki novi korak na zemlji je postajao teži od prethodnog, osjećao sam težinu surogata. Sve se raspalo, to je kraj. Taj drugi je eventualno počinio samoubojstvo. Posljednja veza je prekinuta, a ja time pao još više kao dio mog novog beznađa, te sam i sam razmatrao da se okončam na isti način kao i on. Ostao sam jedini, prisilno izoliran i ostraćen. Noć po noć kako su se redale prolazio sam kroz živčani slom, imao dublje disanje. Ovi oko mene primjećivali su moju nestabilnost i pitali me da li je sve u redu sa mnom. Nije, oni ne znaju i ne trebaju znati. Okončanje je bilo katkad bliže, katkad dalje, oštrica je bila sve više primamljiva. Pritisak je bio ogroman, svaki dan je djelovao kao ‘taj dan’; dan gdje si prekinem život, ili molim da me pronađu i da to oni učine za mene.
Došlo je nešto treće; to dok sam bio u odredu tokom kampanje na istoku, da sam ponovno pao u zarobljeništvo i bio uhvaćen. Nisam siguran kako se to dogodilo, u tom me trenutku i nije bilo briga, pokušao sam odsjeći samog sebe od okolnog svijeta i mizerije. Zašto me oni nisu ubili? Ukazala se nova prilika za nešto. Nešto o čemu dugo nisam razmišljao, nisam ni mogao. Naš opetovani sastanak u zarobljeništvu vodio je k tome da u neku ruku nastavim urotu samostalno u kotlu sa svojim tamničarima. Vojno djelovanje u svojstvu kontraofenzive savršeno je poslužilo kao izgovor za odlazak izvan zemlje. Ova otkrivena urota hranila je carevu nestabilnost, te je kroz afirmaciju postajao luđi, izraženije okrutan i napasan, skroz nepovjerljiv prema drugima. Posumnjao je da mu je i sestra bila dio toga, iako je bila lišena znanja o svemu što se događalo, nikakva direktna veza nije postojala. Ipak je ona ušla u njegov nišan. Postupno ju je verbalno, a onda i fizički ponižavao, pokušao ju je srušiti kao objekt mržnje. Ovoga puta sve je moralo ići u prah, ne srušiti samo cara već i sve ostalo. Tako je bolje, ubrzati sudbinu pada. Nema agonije. Skrivao se u svojoj palači, sada se skrivao još više.
Nisu mi ovi s kim sam htio udružiti vjerovali zbog naše prošlosti, ni ja ne bih da sam na njihovoj poziciji, skepsa im je bila sasvim na mjestu. Uvijek, doduše, možeš dokazati da si ozbiljan ako oni ne riskiraju ništa da se uvjere u tvoju posvećenost i iskrenost tomu da ono što se događa kod kuće mora prestati pod svaku cijenu. Samo trebaju gledati. Ako me puste, i ako se dogodi ono što kažem, pritom preuzimajući na sebe samostalan pad u slučaju da nešto pođe po krivu, pridobit ću povjerenje. To sam i predložio nakon prvotne glatke odbijenice. Bilo je dogovoreno da ću im otkriti kako se tumači surogatova vegetacija, kada i ako se dokopam takve informacije. U našoj kobnoj grupi bila su dvojca višerangirana činovnika koja su posjedovala znanje kako dešifrirati to “pismo” ali ono nije bilo prebačeno na nas ostale. Ovi sad traže, naime, od mene da demonstriram da su te informacije koje im budem kao dao istinite. Prioritet pružanja takve potvrde izložit će me pozornosti, jer ono zahtjeva napredovanje kroz vojno-političku hijerarhiju ili stjecanje takvog povjerenja među takvima. Ono je time teže kada se uzme u obzir da aktivno i dalje traže ostatke sudionika one propale bune, nije jasno može li me netko povezati sa time kada mi se približi. Ostaje i pitanje kako ponovo stupiti u kontakt? Ako nakon ovog ponovo dođem u njihove ruke, to je dovoljan razlog za sumnju da je moj odnos s njima neregularan. Ako češće obitavam izvan granica, a to je moguće u ofenzivi, mogu stupiti u kontakt lakše. Zato mi je pala na pamet ideja da se ide s njihove strane u defanzivu i popusti tamo gdje sam stacioniran, a to prikrije kao strateški manevar.
Nekoć su ti prostori bili pod ingerencijom careva i surogata, nakon što su jako davno prvotno okupirali tu zemlju, ona se u takvim trenucima podvrgavala zanimljivom procesu; zabijale su se šipke u tlo te se kroz njih ispuštala tekućina prethodno uzeta od surogata a koja je onda u spoju sa parcelom do svaka nadolazeća prolazila isti proces. I tako se dalje čini pa se sve do palače proširuje vid, vrt tamo postaje više slojevit i rječit. Zemlja se miješa sa tom sivom vodom ispod glave. To više nije danas slučaj, tu zemlju drugi uzimaju tako da ju pale, jer se takav zgodan efekt mora ukloniti. To je jedan aspekt koji otežava onom protiv nas; i kada osvoje teritorij unaprijed ih čeka spaljena, neplodna zemlja.
Obje strane tokom ovog sukoba redovito su u pregovorima razmjenjivali zarobljenike, te sam se na taj način jednom prilikom vratio bez da itko išta zna o tome što je proteklo između mene i suprotne strane.
Usred sve te zbrke čuo sam glasinu o ženi kod nas koja je uspjela izmaknuti čak i onda kada su je zarobljenu držali pod stražom u kući. Išla je spavati, kao što je brat cara zabilježio njena stopala pred četiri kvadrata koja su predstavljala noge kreveta tek prije no što su stopala iščeznula, ali se nikad ponovo nisu pojavila nakon toga. Straža koja je došla u sobu gdje je zadnji put viđena promatrala je prazan krevet. Postupnom analizom i istraživanjem zaključili su da je pobjegla skočivši s kreveta na stol kroz prozor, popela na kuću, a onda skočila najvjerojatnije u vagon koji je slučajem prolazio i koji je još većim slučajem sadržavao tkaninu i ruho koje je ublažilo pad. Na kojoj lokaciji je ponovno položila noge na zemlju nije sasvim jasno. Puno ljudi spava u kočijama, a vidljivo je negdje promijenila položaj kako bi zametnula trag. Osigurala je da nema svjedoka njenom skoku jer oni stacionirani ispred javljaju da ništa nisu vidjeli.
Tokom potrage, dok je već neko vrijeme trajala, naišao sam na osobu koja bi mogla biti od značaja; vrtlar palače koji je bio shvatio dio koda u biljkama. Ne usudim se direktno pitati bilo koga drugoga, ali od njega sam dobio temelj na kojem gradim znanje dalje. Išao sam u grupi od punkta do punkta koji su se nalazili sa strane ceste, te je tim prilikama nadređeni rukom radio među stabljikama. Samostalno nikako ne mogu ići i kopati jer me to odmah može otkriti. Primjerice, iščupao je jednom, te uzdignuo dva žuta cvijeta, zaobljena kao da se neuspješno pokušavaju uklopiti među lišće, pomalo odaju dojam pčelinje košnice. Negnjili, zanovijet, ili zlatna kiša, naznačuje u jeziku potonjeg cara da se prestane s onime što se radi. Onaj koji je dao da se položi u zemlji sjeme prilikom sezone posjemenjavanja znao je da s ono koristi kao dio predviđanja grešaka u uputama i naredbama. Tako ja primjerice usputno nastavljam graditi strukturu i spoznaje prije nego što sam spreman prebaciti sve informacije u drugi tabor. I dalje mi se povremeno vratile suicidalne misli tu i tamo, te da ne mogu pogurati ovo do kraja. Trebao sam ostati u hramu…
Tlocrt svijeta kakvog surogat gleda odozdola činio mu se sve manjim, sužavao se svakom proteklom godinom, ali se stopala činila sve užurbanijim, sa sve češćim licima što pritišću zemlju kada padnu. To sužavanje čini se postajalo je sve brže kada sam prenio informacije i stekao povjerenje druge strane. Tom sam prilikom demonstrirao značenje na način da sam skupio hrabrost i preuzeo svoj najveći rizik do sad. Sabotaža se dogodila tako što sam dao pogrešnu informaciju o osobama koje su prolazile kada sam poslan na izvidnicu, to je na koncu promijenilo našu putanju kretanja i nagnalo surogata da otkaže čitavu stvar. Tom sam prilikom uzeo jedan takav svježe ubrani negnjil kojeg je nadređeni srećom bacio a ja pokupio iza njega kao dokaz. Surogat slučajem nije ništa posumnjao. Ovi s druge strane su uočili tu promjenu jer smo se nalazili blizu granice, pa kad smo se idući put našli cvijet je potvrdio moje djelovanje.
Nakon što je sve rečeno i učinjeno po tom pitanju, počele su se puštati teorije o tome kako se nekako treba dignuti iznad zemlje; bilo je svačega uključujući bizarna rješenja da kao razmatramo katapultiranje aktera na drveće. Drugo je postavljanje drvenih platformi blizu granice koje prijevarom predstavljamo kao drvene šipke za znakove upozorenja, pa se samo skače na grede od linije kada “vid” prestaje. Bile su stvarno različite ideje, a dosta ih je bilo sada kada su dobili jasan uvid u tome kako obavještajni sustav funkcionira, sva ograničenja i pukotine kroz koje se potencijalno netko može provući. Puno toga je bilo na stolu. Vraćao sam se natrag kod svojih, prilikom čega su me priveli i ispitali nedugo što sam napravio prve korake nakon prelaska te linije, te sam im tom prilikom priložio unaprijed uvježbavani alibi. Vjerujući mi na riječ, pustili su me, bilo mi je svejedno jer već tada prihvatio bih bilo kakav kraj. Opet sam prepušten sebi da smislim što dalje i razmatram sve moguće scenarije.
Ići iznad zemlje možda i neće biti potrebno, jer prijelaz oko granice bi mogao biti ključ infiltracije. Razmislimo li, ako fiksni broj izađe prilikom proboja u neprijateljski teritorij, onda se očekuje da isti taj broj može ući natrag. Što ako se napravi zasjeda blizu granice na osnovi unaprijed stečenih informacija o kretanjima, pa se neutraliziraju svi koji su prethodno ušli, a isti taj broj pošalje nazad sa preobučeni u odore ovih? To bi bio dio igrokaza pogurivanja natrag kao da se ništa posebno nije dogodilo. Ako nakon toga nastave glumu i prate rute i punktove, te iščitavaju taj njegov jezik na osnovi informacija koje sam prethodno dao stvara se dodatni sloj vjerodostojnosti, te predstavlja dobar pokušaj zavaravanja u odsustvu samih očiju. Kod svog tog isceniranja bitno je da nitko ne vidi lica, a moja riječ poslužila bi kao moj posljednji čin i nadajmo se, ono što će na kraju posve odvratiti od daljnjeg razmatranja onoga što se odigrava u pozadini. Surogat je ujedno i najveća prednost i najveća mana; ako samo jednu osobu uspiješ prevariti, onu na koju se previše ljudi previše oslanja; postoji problem.
Ideja koju sam imao je stvarno ušla u realizaciju, a oni koji su se kao pokusni kunići prepustili ovom eksperimentu su začuđujuće daleko dogurali, te kasno kada je ovaj počeo u bilo šta sumnjati. Stvari su se opet pokrenule s mrtve točke, a išlo je brže nego što sam mogao očekivati. Postignuli su to time što su si dodavali vrijeme na isti način kao i ona žena koju sam prethodno spominjao iznad. Zametnuvši tragove na taj način postali su posve ubačeni u sustav, sve više neprepoznatljivi. Prolazili su dani, a još uvijek nisu izravno počeli djelovati, sve dok se odjednom počelo vidjeti obasjavanje, ne od sunca jer nije bio dan.
Nisu dobri ljudi, makar ‘dobar’ je relativan pojam, a ovdje znači da ni njima civili ne predstavljaju ništa. Nisam im uvjetovao po tom pitanju tokom naših pregovora pa su svi ti ljudi zarobljeni u neznanju sada prepušteni na milost i nemilost. Palili su sve brže piromani; zemlju, kuće, time je sasvim sigurno surogat pomalo gubio taj svoj vid, a iznenadnost toga što se događa uzrokovalo je paniku i komešanje što sigurno nije pogodovalo pravovremenoj reakciji. I prije je bilo vatre, na daljoj bojišnici ali ovdje je ona pokrenuta daleko bliže jezgri, unutar njihovog kutka ugodnosti. Sada im je vjerojatno jasno bilo da je netko tko je preživio išao onima sa suprotne strane. Dim se uzdizao te je bio je znak toj strani da je ovo prilika da se pritisne što jače, što brže, jer ovo je trenutak za izvojevati pobjedu. Plamen se nekontrolirano širio sve do granice, a upravo ono tu otvara mogućnost da se ide na daleki proboj. Čini se da su zapalili baklje i prenijeli plamen na skladišta ili hrpe zapaljivog materijala istodobno na više mjesta i osigurali širenje putanjom na više strana. To je sve bila priprema. Suprotna strana sada samo treba gasiti dok idu i upadati postepeno. Ja sam se sklonio.
Jecaji, vrištanje, galama su odjekivali, puno buke i previranja a onda nakon nekog vremena više ništa od toga.
I surogat je umuknuo. Trajna šutnja nije bila zbog potpunog prekida života, već zbog dizanja ruke od svega; odbijao je govoriti, oglašavati se. Sigurno je i sam postajao sve ogorčeniji kroz vrijeme uvidjevši krajnji ishod u lancu događaja do sad. Brat je sada preklinjao u očaju na koljenima pred poluživom glavom koja se nastavljala na vrat dugog metala hladne naprave i nije izvana davala naznake bilo kakve promjene. Kao da je iznutra sada bio mrtav kao i svi ostali.
Svijet nije crno-bijel, on je u nijansama sive, a čak i one ovise o kutu gledanja jer svatko vidi nijansu tamnije ili svjetlije. I gotovo potpunoj crnini koju je noć definirala je sad već buktajući plamen dodavao takve izražene nijanse dvojbenosti. Dok se gotovo sve vuklo prema dolje a vatra gutala ono malo što nije usklađujući sve sa izvornom dubinom iza sebe, napokon mi je došlo da mi svijet ide u ništavnost.
