Gundulić i dubrovačka književnost su precijenjeni, čitajte Vitezovića

U našoj se književnosti često se uzdižu literati baroknog i renesansnog Dubrovnika (tadašnje dubrovačke republike) kao najbolja dopreporodna ostvarenja kojima treba težiti, pritom zanemarujući književna dostignuća sjevernijih hrvatskih regija. Takva zanemarivanja uglavnom su plod političko-lingvističkih kretanja koja su zadesila Hrvatsku u 19. stoljeću kada se, u svrhu ujedinjenja svih Slavena, gurao jezični koncept zasnovan na štokavštini, štokavskoj ijekavici (tj. dubrovačkom dijalektu, u regiji gdje su se ispreplitali utjecaji katolika, pravoslavaca). Trodijalektalno (kajkavsko-štokavsko-čakavsko) jezično rješenje hrvatskog jezika nastalo u Ozaljskom književnom krugu u 17. stoljeću je time bilo odbačeno, a književnici dubrovačkog kruga dolaze u fokus. Tako se dogodilo da su književni historici počeli tretirati dubrovačku književnost kao standard kojemu treba težiti po svim aspektima, drastično suzujući vidokrug prilikom vrednovanja drugih. Stariji su autori poput Mate Ujevića i Vatroslava Jagića u potpunosti otpisali trodijalektalna književna dijela hrvatskog sjevera poput Frankopanove zbirke pjesama Gartlica za čas kratiti, te Vitezovićevo intertekstualno dijelo inovativnog žanra Odiljenje sigetsko. Prvo su otpisalo zbog gruboće, tj. neliterarnosti jezika i vulgarnosti, a drugo zbog toga što ju autori nisu ni razumjeli. Upravo nedavno, u post-jugoslavenskom prostoru, svjedočimo radikalnom zaokretu u viđenju tih dijela, pa tako pjesnik Josip Pupačić (i ostali) smatraju pojedine pjesme u frankopanovoj zbirci “najvećim dostignućima hrvatske dopreporodne književnosti”, “visokim dometima hrvatskog pjesništva”, “vrlo osebujnim pjesništvom” a Vitezovićevo dijelo takvi poput znamenitog Pavla Pavličića ili Nikice Kolumbića “jedinstvenim dijelom u hrvatskoj književnosti”, “jednim od najosebujnijih djela”, “jednim od najboljih hrvatskih baroknih ostvarenja” itd.

Dubrovački književnici najčešće su se ugledali u bogatije i plodnije susjedstvo u svrhu emuliranja njihove kulture, ali su pritom većinom izostavili stvoriti vlastiti umjetnički identitet koji bi se oblikovao povijesnim tokovima tamošnje regije.

Uzmimo Gundulićev Osman kao primjer, riječ je o nečemu što se u osnovi može opisati kao kvalitetna imitacija talijanske književnosti, točnije Torquata Tassa, i njegovih poetičarskih (teorija književne forme) koncepcija. Ono je, istina, ispisana estetski lijepim stihovima, sa idejama koje veličaju slobodu i priklanjaju se liberalnim principima, što u konačnici plijeni pažnju liberalima izvan Hrvatske.

Ono, doduše, nije ništa revolucionarno i novo; struktura epa je slična Tassovom Oslobođenom Jeruzalemu, sa čime dijeli i tematiku okršaja muslimana i kršćana. Ispisana je elegantnim, ali lako savladljivim osmeračkim stihovima. Europa je tokom tog perioda (prijelaz iz 16. u 17. stoljeće) iznjedrila brdo estetski lijepih dijela, što iziskuje pitanje: po čemu se konkretno ističu Gundulić, Osman ili općenito dubrovačka književnost?

Recimo, Cervantesov španjolski Don Quijote iz 1605. potpuno izvrće već zastarjelu srednjovjekovnu vitešku prozu i od nje radi svojevrsnu parodiju, stapajući “viteški zastarjelog” glavnog lika sa modernijim svijetom, i time dobivajući prvi moderni roman sa danas aktualnom tematikom. Tu je i Ad Luisiads, ep portugalskog pjesnika Luja de Camoesa koji tematski obrađuje putovanje Vasca da Game do indijskog potkontinenta, te se time udaljava od tipičnog “ratničko-povijesnog” epa koji već postoji od Ilijade. Djela engleskog Shakespeara ističu se po tome što su vrhunac sekularne drame koja izvire već u 16. stoljeću u tadašnjoj Europi. Već smo spomenuli Tassa, čije pjesničke koncepcije praktički epigonski preuzima Gundulić.

To nas sve vodi na krajnju misao o tome zašto smatram Vitezovića posebnijim i zanimljivijim književnikom od Gundulića. Uzmimo već gorenavedeno djelo Odiljenje sigetsko. O vrijednosti tog spjeva dovoljno govori činjenica da je književna povjesničarka Vanja Budišćak ispisala analizu od čak 600 stranica kao vlastitu doktorsku dizertaciju u kojoj analizira žanrovski i genološki aspekt dijela. Odiljenje sigetsko je u neku ruku odraz Vitezovićeve svestranosti u kojem on pokušava unijeti različite elemente i aspekte i time pomno žanrovski strukturira vlastita djela. Njega kao povjesničara zanima historiografski aspekt, ali i ideološki, didaktički i politički. Intertekstualnost je poseban element koji se očituje u tome što je Odiljenje pretežno lirska “reinterpretacija” epa Obsida sigecka Petra Zrinskoga u radikalno hibridiziranoj, fragmentiranog formi. Ono od svojeg čitatelja očekuje poznavanje ne samo faktografije po pitanju Sigetske opsade 1566. godine, već i poznavanje prethodnih djela na tu temu, te je u tome Pavao Pavličić vidio sličnosti sa modernističkim romanom Uliks Jamesa Joycea, koji moderno reinterpretira događaje antičke Ilijade u drugačijoj formi.

Za takve inovacije i eksperimentacije u dubrovačkoj književnosti jednostavno nisam čuo. Vitezović u svom Odiljenju koristi daleko kompleksnija rimotvorna rješenja poput dvostrukog dvanaesterca sjevernog tipa (rima na kraju prethodna dva stiha ide na polustih slijedeća dva, te se tako nadovezuju), i u tome je puno raznolikiji. Takva raznolikost nije, doduše, rezultirala padom kvalitete u versifikaciji, jer ga autori smatraju prirodnijim od prethodnih autora poput Marka Marulića. Gundulić tu ostaje samo na osmercu. Vitezović je također prvi autor koji u našem pjesništvu pokušava unijeti heksametar (u nadgrobnicama), te unosi “zanimljivo” rimovanje sa istim riječima različitih značenja (homonimija). Razne dijelove, koji se svode na pisma, dijaloge, monologe, povezuju, pokraj tematike, personifikacije koje uključuju personificirani Siget (utvrdu), te personificiranu smrt. Vitezović je, kao književnik, sklon eksperimentiranju i inovacijama.

Prigovori na estetsku nedoraslost Odiljenja uglavnom drže vodu zbog toga što se velik dio teksta svodi na isprazno blebetanje, kao svojevrsni “filler”, kao da autor na momente nije znao čime i kako tu inovativnu strukturu popuniti. Pavao Pavličić u svojoj analizi je, doduše, izdvojio dva primjera izraženog, uspjelog pjesništva u Odiljenju:

1. Grad od turskih kostiju

Turci posvojiše Siget tvrdo misto,

al ti ga platiše obilno zaisto:

iz kosti bi čisto tulik grad zgradili

ke su pod njim listo ovi put pustili.

2. Curke koje su postale udovice prije nego što su postale žene, simbolizirano prstenjem

Oni su vas htili na smrti prositi,

ke vam dahu mili prstene nositi,

da b’ vam mogli biti pod spomenom vičnim

gda smrt hti skratiti k zakonom pravičnim,

koje vi daste njim za vere znamenje,

Turci šalju svojim bulam na poštenje.

 Tome valja nadodati da je Pavličić izostavio i treći, najizraženiji primjer, kojeg ovdje pridonosim:

3. Metafora za preranu smrt poradi turske opasnosti

Mnogič cvit uvene prvo neg dozrije,

i litnje sunčene svitlosti tma krije.

Vitezović na nekoliko mjesta ima “upečatljivu” personifikaciju smrti:

Ni človik ni dite smrti vteć ne more

da ga prem sve šćite vode, ognji, gore.

Smrti se pokore poglavniki svita,

svakim ona more, s nijednim ne pita.

Prez molbe i mita i prez straha takoj

svakoga v grob zmita, svaki je dužan njoj:

il je mir il je boj, ta ne staje biti,

ter se nije smrtnoj strili moći skriti.

…

zato tugovati nemoj, slavna vilo,

ovdi njim ostati suđeno je bilo.

Koje godar tilo na ‘vom svitu hodi,

il knjasto il cilo, smrt na svoj cilj vodi.

Zna človik gdi rodi njega mila mati,

al gdi ga smrt zgodi, to ne more znati.

… 

Život uživati Bog človiku poda,

al do kih dob, znati to mu Bog ne doda.

Mladosti nit roda ljuta smrt ne gleda,

vrh kriposti ploda takoj nima reda.

Umolit se ne da, za hvalu ne mari,

pred silom ne preda nit se tiši s dari.

Njoj kralji i cari pod oblast dohode

i sve žive stvari, zrak, zemlja i vode.

Vitezović je na nekoliko mjesta morbidan, iz koje ističem slijedeće stihove o “stojećim glavama”:

glave im stojiju uokolo mene,

al mi se ne smiju kolcem nabodene.

Tako cviće vene junačke lipote,

tako se hrabrene desnice lahkote.

Srce plovi u “žukhosti”, a u njem rovi crv pun tuge i boli

Sve mi srce plove u gorkoj žuhkosti,

a u srcu rove crv pun čemernosti.

Obraćanje Nikoli Zrinskom od strane branitelja Sigeta završava se slijedećim stihovima:

Ziti na poboje i u njih opasti

srce gotovo je kot na pirne slasti:

venci nam se goje posrid rajske vlasti.